Is there no way out of the mind?

/One day Alice came to a fork in the road and saw a Cheshire cat in a tree. Which road do I take? she asked. Where do you want to go? was his response. I don't know, Alice answered. Then, said the cat, it doesn't matter./

03.06.2011.

PRIČAM TI PRIČU O PRIČI III (Sve što bi se trebalo prešutjeti, a ipak biva izrečeno.)

„Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.“ Bdijem nad svojim mrtvim satima. Razmišljam kuda dalje? Neki početak je dobar, neki se mora, a neki tek tako dođe. Nečujno. Uhvati nas nespremne. Ljudi me interesiraju, razgovor ne. Riječi bole. On mene ne voli. Moja menstruacija kasni. Što više boli? Izostanak moje krvi, ili njegove ljubavi? Stan na broju trinaest je pun dima i tišine. U kojem trenutku čovjek odluči da ode? Kada je dosta? Pokušala sam ne osjećati. Ne mogu. Njih tri me tješe. Razumiju. Slušaju moja ubjeđivanja same sebe kako on ne vrijedi. Praznik je, mi šapćemo. Govorimo o abortusu, mada za tim uoće nema potrebe. Bilo nas je pet je čehoslovački tinejdžerski serijal, koji pamte djeca osamdesetih. I nas je petero na broju trinaest. Četiri žene i djevojčica, koju niko nije pitao da li želi biti tu. Ovo je konformizam; na ovomu počivaju sve nacionalističke i fašističke ideje. Na nama okruženim drugima, a opet istima. Da živimo u Srednjem vijeku, već bi bile spaljene na lomači. Teška su vremena, ali moderna. Smrt fašizmu! Sloboda narodu! Danas je Dan Republike, koja više ne postoji. Propala je, kao i moja ljubavna priča. Tješe me, on nije taj! Ma što to značilo?! A znači privremenu utjehu i lažnu nadu. Sve čekamo Njega. Trebao bi svakog trenutka biti tu. Stati isped nas i uputiti nam duboki pogled. U tom trenutku mi ćemo znati. On je Taj. Prepoznat ćemo jedno drugo, prije nego što se upoznamo. Sve se svodi na iščekivanje. Ko još nije čuo za „bolje sutra“? Koliko li samo obećanja koje ste primili i(li) dali čeka na proljeće? Tada se sve iznova rađa – zaista zvuči obećavajuće. Ono ne samo da reinkarnira, već i realizira. Iščekujući „naše“ proljeće, ne vidimo koliko njih smo ostavili iza sebe. Onda se uhvatimo za ponedjeljak. I Bog je od nečeg počeo kada je stvarao svijet. Nakon svih jalovih nedjelja, mjeseci i godina, jedan trenutak urodit će plodom. Umjesto te savršene priče u kojoj nam zadrhte koljena kada nam se pogledi sretnu, nas četiri sjedimo u pidžamama sa razmazanom šminkom, prepičavajući zgode i nezgode vikenda. Mnogo pušimo. (Možda je fabrika voljna da nas finansira?) Pijemo kafu i slavimo. Nedostaju nam zastavice da njima mašemo. Čekamo zajedno moju menstruaciju koja ne dolazi. Nikako da pokuca na vrata. Iako smo vještice, nije nas zaobišlo ljudsko prokletstvo. O, mi ljudi! Čekamo - bolje sutra, novu ljubav, obećavajući ponedjeljak ili romantičnu priču. Što je sa sada i ovdje? Žao mi je što moram biti brutlna, ali vaš život ne čeka na vas da se vi sredite. Što ako je upravo taj s kojim spavate pravi? Zašto ljudi tjeraju jedni druge od sebe i svrstavaju ih po folderima? Zašto je neko samo sex, neko drugi platonska ljubav, a treći na poslijetku realizacija srećnog života iz priručnika: Kako živjeti najbolje moguće?! Od kada je abortus prečica do sreće? Propadamo u nečovječnost, kao u živo blato. Tužno je to. Izbirsala se granica između abortusa i karijesa. Oboje traje nekoliko minuta. Oboje posle nestaje, kao da nikada nije ni postojalo. Kažu: upropastit ćeš sebi život! Što je moj život, ako ne ovo što mi se upravo dešava? Mi svoj život oblikujemo iluzijama, kao kolaž papir škarama. Ko su ti bolji ljudi koje čekamo? Arhetipovi? Znače li riječi: „Odlučio sam da te volim i onim čega se najviše bojim abortusom i atomskom bombom?!“ U kasnim dvadesetim mi ne možemo sebi priuštiti da neko ovisi o nama. Mi smo velike i izgubljene budale. Mi nemamo posao, a ako imamo nije siguran. Svi traže sigurnost, a ona nije održiva. Mi nismo održivi. Nismo ljudi, već utvare. Što ako smisao mog života čuči u meni? Da dezinficiram želudac? Moj trbuh je slika mog života; on može da se ispuni. Može, ali ne smije. Nema budućnost, jer je njegova budućnost ovisna o mojoj, a moja je posljedica sadašnjosti. Nije li to konfuzno? Nismo li mi ljudi prokleti? Nismo li oduvijek sami u gužvi? Mi postojimo u odnosu na druge. Naši životi uvjetovani su tuđim djelovanjem jednako koliko i našim, ako ne i više. Samo, kako se ti drugi uklapaju u naše snove, kojima nastojimo ostati vjerni? Zašto se ono što je prirodno prvo isključuje? Porod. Ljubav. Nije lako živjeti na oblaku. Vjeruješ da je sve moguće, a odbijaš ono što jeste. A to što jeste, truhlo je. Boli. Tiho patiš, ali ne priznaješ. Nadaš se i čekaš priliku. Vrebaš je kao ulični mačor što vreba goluba. Ne postoji sadašnjost. Ona je tek most koji spaja prošlost i budućnost. Sada je trenutak koji nesvjesno ispisujemo čekajući slijedeći. Današnji snovi su odgovori na sutrašnja pitanja. Sam si svoj rebus, čovječe! Majka djevojčice potvđuje: Snovi se brže rasprše, nego što se daju odsanjati. I opet si tu. Na početku. U istom stanu. Posle braka u kojemu je procvjetalo jedno riječno ostrvo, jedna prelijepa djevojčica. Opet si tu, na istom broju jedne nebulozne ulice, sa istim ljudima. Radiš u kafani, skupo plačaš svoje snove. Ne moram slušati njenu priču; živim s njom. Ali ne želim vjerovati ni svojim očima. O, neka me neko prevari! Ja sam život učila iz knjiga. Hoću sve i sada. Ne postoji bolje sutra! Pokušavaju me oraspoložiti cnim humorom. Uskoro će Bajram, duple čestitke čovjeku koji me ne voli! Dvije od četiri prošle su kroz agoniju abortusa. Treća nameće pitanje: Što su tvoji prioriteti? Kako osjetiti nečiju šutnju? Kako doživjeti tuđu riječ? Zašto neke stvari doživljavamo dalekim jer se dešavaju drugima? „Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!“ Nisam drugačija, niti bolja. Jedina razlika je u tomu što ja nisam trudna. Nisam još uvijek. Ne trebam da budem. Nije pravo vrijeme, nije prava osoba. Hoću li znati kada bude? Hoće li mi neko prstom pokazati da je došao taj trenutak? Da je došao taj čovjek? Hoće li mu na čelu pisati ljubav? A vrijeme ide i ide i ide. Uvijek jednako varljivo. Obmanjuje nas da ga posjedujemo, a u biti ono posjeduje nas. Apelujem, spas je u neznanju! Nikada čovjek ne stigne tako daleko kao onda kada zapravo ne zna kamo ide. Jednako je i sa čekanjem. Sve dok čovjek vjeruje u nešto i nada se da će ono doći prije ili poslije, voljan je biti u pripravnosti i iščekivati. Čekanje je proces koji se odvija u skladu s našom voljom ili protiv nje. Nema smisla opirati se; nemamo kamo - „Valja nama preko rijeke“. Čekanje nije stvar izbora; ono je nužnost. Tražimo smisao u cikličnom besmislu i čekamo da skončamo. Vrijeme je progutalo euforiju. Ne uspijeva svariti dosadu, pa podriguje obavezu. Koje je naše stoljeće?! Nije ovo sigurno. Ne želim biti emotivno hendikepirana. Ne želim čekati da živim. Zašto nam nedostaje vjere u ljude? U nas same? Nisam super žena i ne mogu biti samohrana majka. Nisam dovoljno jaka. Nisam Medeja, ali posjedujem isto ludilo. Ne želim da moje dijete ispašta nasljednji grijeh. Nije ovo svijet i vrijeme u kojemu su dobrodošla najsenzibilnija i najčistija mala stvorenja. Vrhunac preokreta je prehlada koja spriječava moju menstruaciju. Ne jedem, nervoza mene izjeda. Praznik je. Bosna slavi rođendan. Ona je majka. Ona razumije. Nas četiri podigle smo bijele zastavice. Predajemo se. Pobijedila je okrutnost. Regrut za povorku realista. Mi dobri ljudi, koje su drugi načinili lošima, (p)ostali smo površni. Ćutimo i čekamo okupaciju. Riječi više ne znače, samo stvaraju buku. I dok čekamo, mi u biti stvaramo svoju prošlost; svoju istoriju. Kolateralna šteta ostaje iza naših nepromišljenih poteza. A tek onih o kojima se i suviše promišljalo. Ti su najgori. Uvijek sa sobom odnesu neku žrtvu. Vrijeme je veće od čovjeka. Čekanje je pak jače. Možda zaista postoji Taj. Ako dovoljno silno budemo željeli i vjerovali u čuda, možda se naposlijetku san ostvari. Riječima je vraćena težina. Moja krv i uzima i daje. Nije se stvorio smisao, ali jeste nova nada u bolje sutra i bolju mene. U srećniji Dan Državnosti. Čekamo da Zemlja obiđe krug oko Sunca. Možda uspije pokupiti i promjene. Do tada, još uvijek smo na istoj adresi. Prokletom broju trinaest.

03.06.2011.

PRIČAM TI PRIČU O PRIČI II (New Age Bosnian Girls.)

Doktor je proveo vikend u Beogradu sa svoje dvoje tinejdžerske djece, povodom vjenčanja svoje rođake, na koje nije našao za shodno niti da pozove svoju partnerku s kojom je poslednjih pet godina. Vratio se bez poklona. Bez riječi oprosti. Pijemo kafu iz šerpe. Džezva ne može podnijeti taj kapacitet priče. Lakiramo nokte. Slušamo SF fabule, koje je jedino mašta čovjeka u poznim godinama u stanju da kreira. Pažljivo selektiran izbor njegovih pouzdanih izvora. Napad je najbolja odbrana. Kada vas dvadeset godina mlađa žena čeka u stanu, dok se vi provodite, najvjerovatnije je da se kurva. Pitamo se zašto su ljudi toliko truhli? Jedemo tulumbe. Druga nam spominje dečka s kojim se godinama igra mačke i miša i navodi razloge zašto oni nikada ne uspijevaju naći se face to face na kafi/ čaju/ kolačima? Jednom prilikom gostuje na lokalnoj televiziji sa zadatkom da plješće u publici (?!), drugi put je tu neopozivo rođendansko slavlje (na koje naravno nije moguće pozvati ju; u biti, to se ne razmatra kao opcija), treći izgovor je već nerealan i blijed i zvuči sve tiše. Pušimo. Od gorke priče i agda nam je blaga. Treća prepričavajući svoje dnevne doživljaje iz kafane, markira našu teoriju kako svi muškarci postaju pjesnici nakon drugog pića. Renesansno patetični. Moja priča počinje i završava teorijom da me svaki izlazak ostavi bez riječi, stoga svaki put iznova odlučim da više ne izlazim (nikada!) Trenutak kada vam ljudi koje poštujete pokažu kako ni pakao nije dovoljna granica za njihovo bjesnilo. Gledate ih kako dosežu taj stepen kada sami sebe otjeraju u beskrajnost gluposti, a vas u vašu Zemlju čuda. Tužno je biti jadan. Tužnije od toga je jedino biti jadan, a ne biti svjestan toga. Kamo sreće da se samokritika može kupiti na kiosku. Manje objesi bi bilo u tim malim ljudima. U trenutku kada se ruši vaša kula od karata, kao sunce vam zasja upravo ona osoba od čije vam se je jednostavnosti zijevalo. Ko sam ja da osuđujem nečiju bizarnost? U pet ujutro u polupraznom klubu u kojemu uživam slavnu reputaciju as party girl, sa društvom koje se navodno najbolje zabavlja, poželim ležati pored jedne jednostavne i iskrene osobe i gledati tv bingo. Osobe koja čvrsto stoji iza sebe i pokraj drugih. Zašto do izražaja uporno dolazi obrnuta psihologija? Zašto je djevojka koja sjedi u stanu kurva? Zašto je animacija u i sa drugima? Moramo li dići ruku visoko iznad čela sa velikim L kako bismo se afirmirali u ovo neartikulisano društvo? Ako si pristojna osoba, pitaju te zašto se stalno izvinjavaš (?!) I dalje upražnjavamo naše mahalske manire. Kafa i cigareta. Druga govori o čovjeku koji s njom pohađa master i koji je obasipa telefonskim pozivima. Sasvim slučajno, dečko se ženi za manje od mjesec dana, ali niti jednom prilikom nije našao za shodno da to spomene u telefonskim sesijama. Čak je našao alternativu da pomiri svoju fantaziju sa svojom realnošću; kada se ti udaš možeš sa svojim suprugom da nam dođeš na ručak (?!) Počinjem pribojavati da je naša svakodnevnica zbirka viceva, a naši izlasci album u koje lijepimo sličice droge, alkohola i muškaraca koji to nisu. Emocije se ovdje doživljavaju kao urođeni hendikep, a iskrenost kao ozbiljan psihički poremećaj. Vjerujem da ćemo svi mi koje stvari nazivamo riječima koje ih označavaju ubrzo zaraditi etiketu kao u superxafsu. Mi smo oštećena roba. Nismo mi neki accessorize. Ne može nas čovjek zalijepiti na facebook; ne pučimo usne i imamo odveć suviše stila. Težak je naš krst; Open mind i Old fashion u isto vrijeme. U trenutku kada pomislite da je dečko suviše drag, zabavan i obrazovan, on vam ponudi sex u troje. To nije ta priča u kojoj se tražim, oprosti. S druge strane, ne želim ni brak koji mi nudi čovjek koji je prvi sex doživio sa mnom, a to mi saopćio kao informaciju koja bi trebala spasiti našu vezu od propasti nakon godinu dana. Emotivne ucijene, ne hvala. Dok promiskuitetne djevojke haraju i doživljavaju se damama, mi truhnemo. Ne mogu podnijeti da se eskort dama smatra dostojnom mog društva. Ne želim i ne mogu slušati moralne savjete muškarca koji ne vidi razliku između mene i nje. Nikakva osoba, nikakav povod. Odlazi. Vraća se svojim vješticama koje ne pohađaju časove glume: kako prevariti sve oko sebe, te naposlijetku i samoga sebe. Ne živim po propisu svetih knjiga, ali ne mogu spriječiti da mi se zgrči želudac na činjenicu da poznajem žene koje se jebu za cipele. Moj riječnik ne poznaje termin kojim bi obojio i u potpunosti okarakterisao emociju koju ta vijest proizvodi u meni. Kamo je nestao ponos? Je li za ruku sa sobom odvukao i poštenje? Što su prave vrijednosti? Nisam znala da je ljubav načinjena od šuškavog papira. Nema više tulumbi. Njima smo potisnuli gađenje. Mi ne živimo na margini ovog društva; mi smo margina koja razdvaja dva svijeta. U nama su se ukrstile stare dobre tradicionalne vrijednosti, kojima su nas naučile majke i sva ona liberalna shvatanja slobode, drugog i drugačijeg. Jednog dana od ovog stana načinit ću muzej. Izložit ću naša izborana lica kao eksponate, koji će pričati priče. Možda će se one slušati kao bajke ili legende, sa dozom sjete. Možda će biti materijal za humorističnu seriju, a možda će zvučati patetično i prevaziđeno. Ko zna? Jedno je sigurno – kafa će se nastaviti piti iz šepe. Suviše je tu stranih riječi i lica koje treba definirati.

03.06.2011.

PRIČAM TI PRIČU O PRIČI (Riječ u mahali; mahala u riječi.)

Znam da su sve priče ispričane. Znam da je moje lice koje gleda ka nebu tek jedan piksel. Ali što mi drugo preostaje nego da pišem? Pišem o nama istima; nama drugima. Nema nam pomoći, ali ne očajavamo. Igramo na koncima. Igramo s bolovima u kičmi. Ovu priču već ste čuli u hiljadu d(r)ugih varijacija. Još jedna promašena ljubav za spomenara. Još jedna socijalna bijeda i nemoć; još jedno lice koje se grči. Još jedna bol, u nizu boli. Još jedno balkansko prokletstvo. Jedan stan u kojemu se kafa kuha u šerpi. Mnogo nas je, a svi smo fukara. Mnogo nas je, ali malo nas se ne stidi toga. Nemamo savršene živote, ali imamo neosanjane snove. Čekamo. Čekamo bolje sutra. Čekamo ono malo sutra; novo razočarenje. Ovo je spomenar jedne ulice. Nije naročito lijepa ta ulica. Nema cvijeća niti vrtova. Samo dva spomenika na izginulu djecu, koje okite jednom godišnje. Poslije se druga djeca igraju tim uvelim cvijećem. Kradu ga od mrtvih. Ne treba njima ni toliko. Nijemo stoji tu i pokoja baraka, kao dokaz da se i prije životarilo. Nešto je truhlo u ulici Sarajevskoj. Ginulo se tu od puške i poslije rata i padalo se s motora izdišući još zelen život. Umiralo je moje djetinjstvo iz godine u godinu. Osvanulo bi u parku predozirano. Jedno po jedno. Ispadali su iz igre, sjedali na klupu. Bodrili nas budale zvišdeći s neba. I što je ostalo? Sredina. Loša djeca koja su se silno trudila da budu dobra i ostala osrednja. Sve priče su ispričane. Zalivene su krvlju, kao tulumbe agdom. Ostao je jaz godina koji je posadio ruže od granata po betonu. Uvijek nešto hara; rat ili kriminal. Djevojke napuštaju godine i ljepota. Muževe – žene i djeca. Ostaju samo sjećanja. Čovjek i ne posjeduje ništa drugo do toga. Ostaje i pokoji spomenar u koji su se upisala sva odjeljenja vaše prve i jedine škole. Sve ostalo je farsa. U ulici o kojoj je riječ, bijela tehnika se iznimno poštuje. Kako i ne bi, kada je starija od svojih vlasnika. Frižider se otvara s poštovanjem, a tv se okruni heklanim miljeom. Te kuće imaju dušu i pokoju misao o bratstvu i jedinstvu složenu u debele socijalističke knjige. Uramljene fotografije onih koji su se spasili preseljenjem na drugi svijet, prave društvo kineskim figuricama od porcelana. Lehve su naročit hit poslije rata. U namještaj s početka devedesetih uvukao se je miris duhana i kuhanja. Pliš je čudo! Najbolji izbor uz etison. Ceca i Dragana su svaku večer na sijelu u svakoj kući i stanu, direktno sa DM – a. Pjevaju ispod lehve. Loza i nešto nasječeno nakoso. Ne treba mnogo. Mezi se; ne večera. Svi su pijanice i obavezno političari. Svi izgaraju za svoj fudbalski tim. Svi psuju svoje i tuđe svetinje. Svi bacaju kletve i proriču budućnost koja se manifestuje u tozu na dnu džezve (čitaj: šerpe). Ja osjećam ovu bijedu; čuči mi u želudcu. Oduvijek sam htjela pobjeći od nje. Skriti se iza Big Ben - a. Zavući se među redove Dostojevskog ili živjeti u zagonetci, zaštićena znanjem. Biti kustos u Parisu. Živjeti arije. Piti engleski čaj u engleskom salonu u engleskom naslonjaču s engleskim mačkom iz Jonescove drame. Plesati na karnevalu u Buenos Airesu. Surfati na Gold Coastu i dočekati Novu godinu u Australiji prije drugih. Željela sam se roditi u neko drugo vrijeme i na drugom mjestu. Plesati u Studio 54 s Andy – jem Warholom. Možda bi mi se posrećilo. Možda bih ja bila njegova muza. Maštarije smanjuju kvalitet apsorbiranja realnosti. Mašta spriječava razvoj mozga. Kada bi (moje) ideje mogle nahraniti, niko u Africi ne bi bio gladan! Teška su vremena, ali moderna. Ovdje je sve na bosanski način. Ljudi se ovdje i drogiraju drugačije. Piju drugačije. Pate tiše. Ovdje se pije rakija. Ona je eliksir života; sevdah i tuga. Štuje se kao religija. Ovdje riječ obraz znači sve samo ne debelo meso. U ovoj državi djeca spavaju k'o zaklana, a hoću kurac je izričita negacija. U Bosni sve počinje i završava. Traganje za smislom u cikličnom besmislu. Vjeruje se u sve samo ne u bolje sutra. Ima Bosna i sestara, kao pravo balkansko čeljade. Tu su Srbija i Hrvatska. Ova potonja malčice je uobražena. Folira se kako bi se dobro udala. Šarmira Europejce. Brutalna smo mi nacija. I Bog(ovi) nas čuvaju. Nas – djecu, budale i pijanice. Svi praznici se kod nas slave. Domaći i uvozni. Svi bogovi se rakijom dozivaju. Čudan je brdoviti Balkan, pun nebuloznih gradova, prošaranih neravnim ulicama, koje krase kuće sa ne ispričanim SF pričama. Takva je i moja ulica. Nosi ime po čovjeku iz davnina, čija djela čitaju djeca u školi. Ljudi koji žive u ovoj ulici i priči, kao crvi izjedaju leš velikana po kojemu i nosi naziv. Književnost je vic. Moja profesija je hobi, a ja sam „mimo svijeta“. Ja i moji susjedi imamo nočne čuvare. Ne možeš pokrasti lopova, niti od mahalaša sakriti trač. Ovdje se zna što Bog večera. Ove riječi već su ispričane, doživljene i ogovarane. Ovo je budalaština o kojoj se donosi sud, dok se umače kocka u kafu. Ovo je već viđeno u tozu. Ja i moja osrednjost. Ja i moj krst koji nosim. Ova mahala koja mi sjedi na plućima. Od nje ne mogu pobjeći. Mogu se samo skriti u nju kada me veliki gradovi preplaše. Ako kradete, halale vam; ako uspijete, sjate se na vas kao vrane. Iskljucat će vam jetru, ti naši dobri ljudi. Nema ovdje izdvajanja. Svi smo jeli iz jednog tanjira. Nema drugog i drugačijeg. Nema Srba. Ima jedna džamija koja je prazna. Kada se nad ovaj sokak nadviju oblaci, ne pada kiša, već riječi. Sve će vas kletve stići. Ali ne brinite, ne možete ograisati dva puta. Inficirani smo i zatvoreni u konzervaoriji. Bog ispituje našu granicu trpljenja. A mi pljujemo i psujemo! Državu, Boga, Sudbinu. Inovativni smo i maštoviti kada je o tomu riječ. Brutalnost je neizostavna; ona nam je u krvi. Krletka nam je tijesna, mnogo smo nervozni. Mnogo kivni. Mnogo ojađeni, ali i prkositi. Samo, nameće se pitanje: zašto? Mi nismo onakvi kakvi mislimo da jesmo, već onakvi kakvim nas drugi vide. Cijela filozofija mahala sažeta je u tim Pirandello - vim riječima. Talijan, a k'o da je naš čo(vj)ek. U jednoj bijeloj zgradi u jednom stanu, na broju trinaest pričaju se priče. Iza tih vrata nalazi se Zemlja čuda. Lica se smijenjuju u sižeima za malu priču. Na žalost, fabule su najčešće tragične na uškrb čovječnosti. Ljudska glupost je nemjerljiva. Stan ima nekoliko glasova i ustaljenih rečenica. Najviše se govori o ljubavi, muzici i sexu. Kuha se i pije. Opći se. Voli se. Pati se. Plače se. Traži se nešto kao ljubav. Nešto nalik na nju. Traži se smisao u cikličnom besmislu. Riješavaju se egzistencijalna pitanja. Glavni lideri te priče su četiri žene iz dva različita domaćinstva. Dvije blizanke koje ne liče, jedna samohrana razvedena majka i jedna poročna jezikara. Svaka od navedenih ima svoju dimenziju, svoje navike, svoje neosanjane snove, svoje fetiše. Svaka živi svoj život, onako kako najbolje umije. Svaka svaki dan na broju trinaest govori svoje frustracije i prešućuje svoje težnje. Svakoj nedostaje sevdah. U kasnim dvadesetim u Sarajevu ne ostaje mnogo muškaraca s kojim bi se vrijedilo viđati. One se ne daju. I dalje vjeruju u ljude, i dalje upoznaju i spoznaju ljudske slabosti. Ne prestaju se nadati da će se savršeno uklopiti u jednu priču, jednako kako je pepeljugina nožica pristala u staklenu cipelicu. Radikalne i nerealne. Svoje. Četiri žene, četiri enciklopedije. Sve psihopate, svi isfrustrirani i nerealni likovi, koji se kriju kao štakori po čoškovima ovoga grada; svi navodno (ne)normalni i mamini sinovi, uspješni i sanjari, pjesnici i ekonomiste stanu u jednu deceniju. Samo se najbolji pamte. Oni drugi i drugačiji. Oni koji su vas znali dobro prevariti. Oni muškarci zbog kojih ste se osjećale kao malene djevojčice. Posebno poglavlje pripada svim onim koji vas šokiraju svojim postupcima i izjavama. Koji se ukazuju kao gospe, te oni koje žive sahranjujete. Svaka ima svoju zonu u kojoj obitava i djeluje. Prva je ljubitelj mačaka, dobre gardarobe, luksuznih kola i (ne)rada u ministarstvu. Izgleda nerealno seksipilno i ekstravagantna je. Druga voli adrenalin, Replay i svoj posao. Mnogo je dobra u tomu što radi. Njeno prokletstvo – uspješna je. Treća voli ljubav i zna da crta. Mnogo govori i dugo se traži. Studirala je sve, završila nije ništa. Izrabljuje je vlastita dobrota. Radi običan posao i to joj je ok. Živi za svoje dijete. Četvrta je najmlađa. Mnogo pije, mnogo sanja. Piše. Živi na oblaku. Zajedničke su im uspomene i tetovaže. Ratne i posleratne godine – jelo iz jednog tanjira i kreveti na sprat. Njihovi prozori gledaju jedni u druge. Imaju ribicu koja živi u tegli od kiselih krastavaca i mačka koji se zove Adolf Hitler. Uživaoci su slobode, droge i provoda. Ne mare za tuđe riječi. Neshvaćene, suviše svoje. Nikakve udavače; ograđuju se od te priče. Istim redoslijedom. Prva je u nebuloznoj vezi s čovjekom iz doba očeva. Na njegovim ključevima vise dva privjeska. Ta afera pokriva vremenski period od pet godina. Nema sexa, ne može to on zdravstveno da podnese. Doktor. Paralelno postoji pacijent, koji pokušava da bude božija batina, a ispada klaun. Odrastao na Spiderman – u i Batman – u. Tatin sin. Druga ima bivšeg muža, koji ne zna što želi. Mamin sin. Dobar čovjek, najbolji sam sebi. Vjernik. Nikakav muž i otac. Tu je i jedna iluzija, koju gleda na webcameri. Jedna priča o prvoj ljubavi, koja je nedorečena. Priča za laku noć. Treća nije u vezi. Nema vremena. Nema volje za kompromis. Tip žene koju želi svaki muškarac da ga animira, ali ne i da je ženi. Spisak muškaraca s kojim se dobro zezalo i nekoliko veza koje su propale. Četvrta je umorna. Hronično nezadovoljni ekscentrik, koja za razliku od predhodne tri ne pamti Druga Tita, već Karadžića. Nikada se ne vraća na prošle priče. Pogrešan tajming je njen biljeg. Jedna veza, suviše idealna da bi bila realna. Suviše energije utrošeno u ljubav. Emotivna manipulacija i posesivnost. Jedini odgovarajući tajming. Projekat ljubav. Sve ostalo su priče i sex. Bezbroj viceva. To je default. Proklinje ih mahala; proklinju oni nju. Ovo je oficijalna verzija trača. Ovo pišem svojim dragim dokonim susjedima da ne istežu vratove kroz prozor, da ne naprežu oči po mraku, već da lijepo uz jutarnju kaficu pročitaju sve ono za čim izgaraju da saznaju. Jedemo kompot i smijemo se. Gledamo fotografije iz devedesetih. Seciramo prošlost. Prisjećamo se svih ljudi koji su prošli kroz godine. Na kraju, samo nas četiri ostajemo. Na istoj smo adresi; prokletoj. Trinaest. Petkom smo u stanu, kuhamo vještičiji napitak. Bacamo kletve. Drago mi je da smo nečiji najveći problem. Sretni neki ljudi žive oko mene. Sretni, a nesvijesni svoje sreće. I ja sam sretna. Pronašla sam ljude koji su jednako nesretni kao ja. Prvi pravi tajming.

19.05.2011.

„ONI „DANI U „ONOM“ ŽIVOTU

To su ti „oni“ dani. Dani koje poželiš prespavati, nakon što krajičkom oka vidiš kako ti tamni oblaci kucaju na prozor; kada u zraku osjetiš onaj baksuzni vonj, koji nagovještava ustajanje „na lijevu nogu“. Tješiš se da je riječ o praznovijerju, kojem si sklon, ali događaji koji uslijede uvjere te da si bio u pravu. Prva u nizu nebuloza jeste kabl za koji zapneš na putu do kupaonice, nakon što shvatiš da kasniš dobrih pola sata. Zatim slijedi šeprtljasto nastojanje da što je moguće prije navučeš gardarobu na sebe, na koju ti obavezno ostane fleka od kafe, koju si pokušao u žurbi da srkneš i pritom si opržio jezik, a ostatak izlio po sebi. Prirodan slijed događaja jeste kreativno psovanje i bogaranje, te brzinsko presvlačenje, ( ovaj put u robu, koja nije ispeglana, iz nije važno kojih razloga), da bi na poslijetku obuo cipele, te shvatio da ne znaš gdje si ostavio ključ od stana. Do tog trenutka, nervoza te je cijelog obuzela i samo se poput leptirice, koja ne zna gdje se nalazi i kako je dospjela tu gdje jeste, vrtiš u krug. Slijedeća scena počinje tramvajem koji ti ode pred nosom, a naredni koji dođe na pola dogorene cigarete, jeste jedinica, iako bi tebi bilo koji drugi broj (osim tog) odgovarao. Još uvijek čekaš tramvaj s hordom penzironera, koji ne znaju kuda su pošli. Svi stoje ukočeni svojim boljkama u stanju pripravnosti, ne osvrćući se na tvoj pogled koji klizi po njima. Čekaju da zauzmu najbolje mjesto u tramvaju, te naprave krug do Ilidže gledajući kroz prozor, dok im kroz glavu prolaze scene iz njihovog života, nadajući se da će neka lokacija inicirati uspomene i pokrenuti njihovo napola odumrlo tijelo, te mu odrediti neki cilj (koji najčešće biva neke klupa u parku ili tržnica). Nakon što ti cio dan proleti ispred očiju kao nekom davljeniku život, dolazi tramvaj i obećava nove šizofrenike, prosjake i mirise. Dok putuješ do onog što ti – po riječima tvog oca - „meće hljeb u ruke“, osjećaš kako ti je tuga cijelog svijeta sjela na lijevo plućno krilo; gledaš izrabljena lica, koja ćute svoje priče, svjesni da je sav jad svijeta ispričan i da se čovjek prvo odrekne svojih želja, nadajući se da će biti spremljene na neko bolje mjesto, učinivši prioritetom, (kao korom hljeba suho) preživljavanje. Dani o kojima je riječ su poput loših romana, koji nikada nisu završeni, jer onaj koji ih je pisao nije našao smisao u njima. Toliko klišeizirani da – u trenutku kada se od tebe očekuje da se ispričaš za svoje kašnjenje (za koje, budi rečeno, ne postoji adekvatno objašnjenje), ti izustiš još poznatiju stereotipnu repliku Hollywoodskih filmova : „Duga je to priča“. Kako nekome reći da je cio dan vez trenutaka, kada bi najradije histerično vrištao i mahao rukama, režući zrak na kriške, dok ti na duši sjedi neki omanji čovjek i guzicom pritišće ono što u knjigama zovu duša. Dok sjediš tamo gdje moraš da sjediš, kako bi ispoštovao normu o kojoj, kao na kanafi visi i zavisi tvoj život, patiš za izgubljenim vremenom. Na koncu, prestaneš da razmišljaš o tome. Bude ti drago što si šaraf u sistemu, a ne glas o njemu. Iako je tvoj život poput lošeg romana, još uvijek nije ispisan do kraja; još uvijek postoji nada u smisao. Na poslijetku, možda živiš loš roman, ali ne moraš da ga pišeš kako bi preživio. Odahneš i sačekaš da prođe tvoje radno vrijeme.

19.05.2011.

BOYS DON'T CRY

Bolje da sam te oplakala, nego što sam te skrila u mali mozak. Mrtve ispratiš, zaželiš im sretan put i potajno se nadaš da postoji druga obala Stiksa; da postoji smisao umiranja. Na koncu, svi prihvatimo neizbiježno. Nego, što da radimo sa živim ljudima, koji umiru u nama, a poslije se ukazuju kao Gospe u Međugorju? Pet je ujutro. Mojim venama više ne teče krv, već alkohol. Stojim tu s ljudima koje ne poznajem, niti oni poznaju mene, nije ni važno. Sreli smo se slučajno i u svoju samoću primili sve one koji žele biti tu; sami u gužvi. Pijemo kao da ne postoji sutra; kao da se ujutro neću, još uvijek pijana, morati pogledati u ogledalo, prije nego odem na posao. Stojim u Nedođiji i vidim tebe u daljini. Priđem ti, kao nekada blizu i gledam kako ti moje neočekivano prisustvo mijenja izraz lica, kao da je od plastelina. - Đe si, šta ima? - odgovaraš na moj iskreni osmijeh. - Evo. Ti? – pratim te, dok inercija i alkohol ljuljaju moje tijelo, kao novorođenče. - Liječim se od alkoholizma. Išao sam i psihijatru. Rek'o mi je da to što sam se s tobom viđao je bio samo izgovor da pijem. Sad sam dobro, k'o nov.– govoriš ničim izazvan, dok povlačiš dim cigarete i krajem oka iščekuješ moju reakciju; koje nema. Kako bi je i bilo? Zagrlim te, nježno, kao majka medvjedica svoje mladunče i ostanem stajati s nepoznatim ljudima s kojim sam došla, dok se ti udaljavaš ubrzanim korakom. Opet, izgleda da njih poznajem bolje od tebe. Srećan si jer si našao uvijerljivu laž da se iza nje skriješ; da sačekaš da živiš. Ja ću zavijek ostati bolesna; inficirana vjerom u ljude. Samo, pitam se, ima li ljudska drskost granica? Osjete li ljudi jedni druge? Gdje je nestalo čojstvo? Zarobljeno je u rječniku stranih riječi! Zar su fatička pitanja izgubila svoju funkciju? Zar ljude sebičnost otjera tako daleko da se personificiraju sa Suncem? Zar se čovjek može drznuti pa pomisliti da je osa nečijeg kordinatnog sistema? A dobro staro – kako si ti? Šta ima novo? Pet mjeseci je mnogo; previše dana u kojima nisi. Ne pitaš, ne želiš da znaš. Jedino ti je stalo da opravdaš svoje suze, riječi i svoje davno prisustvo; svoja maštanja na glas. U glavi mi ozvanja jedan davni dijalog i nadovezuju mi se sada već zaboravljene i parafrazirane rečenice, koje su tada u svakom slovu nosile najveću bol, a ujedno precizno poput Esada Kirlića, prognozirale moje raspoloženje. Samo ti si znao da mi odrediš boju dana svojom (ne)pažnjom. Uzdigla sam te na prijesto Malih bogova, koje sam očajnički trebala kao kompas. Ne pamtim mračniji period svog života, od tih mjeseci kada sam utjehu tražila u tvom psećem pogledu. Držala sam te svojim Zeusom, a od tebe tražila samo ljuske napore, koje nisi bio u stanju ispoštovati. Zatomila sam sjećanje na tebe - Kralju Srednjeg vijeka mojih jalovih godina! Sad si se ukazao, ali ne sa pokajničkim pogledom, već s vražijom drskosti. I dalje stojim na mjestu u koje me je ukopala tvoja 'ispovijest' i tvoj podrugljivi ton. Pivo osviježava i asocira uspomene u isto vrijeme, tjerajući me da se uhvatim u koštac sa samom sobom. Kao da je ovo Kill Bill, igraju mi crno – bijele scene pred očima u kojima ubijam multipliciranog tebe, jer da su u boji prelila bi ih krv, koja šiklja. Ali dok kasapim tvoje tijelo, moje krvari. Već vidim krv kako mi se izlijeva iz duše i plavi tijelo. Crveno mi blinka pred očima. Dok držim cigaretu, koja izgara pri zajebanciji vjetra (kojemu je očito dosadno), obećavam sebi da ću se u buduće davati na kašiku. Gazim cigaretu na još mlakom betonu i mislim kako me je nekoliko mjeseci prije, na isti način zgazio čovjek, kojeg sam držala bogom. Mora da sam bila gorka kao katran i da sam štipala za oči! Stajala sam i gledala se kako postojim, razgovarala sa nekim drugim tobom u mislima, iznosila teze (n)ovoj sebi i tjerala rukom sjećanja kao muhe, a u međuvremenu - tebe je progutala noć. Izgubio ti se trag niz tu strmu i nikom usputnu ulicu, koja te je odvela daleko od mojih očiju; tamo negdje s onu stranu rijeke. Bez pozdrava; bez dobog starog 'oprosti'. Ja sam stranac sama sebi ovdje na pločniku, jednako kao što si ti sve vrijeme u mom životu; u mom stanu, onu večer kada si plakao. Plaše me muškarci koji plaču; o njima imam predrasude. Nisi prvi koji mi je priredio taj patetični preformans mirenja svojih ne htijenja i moja očekivanja. Nervoza mi je izjela želudac, kao moljac predratni kaput u dnu ormara. Odlučila sam! Prodajem svoje uspomene vrlo povoljno! Za džabaka! Halal! Neka me samo prestanu proganjati riječi i lica. Otmite mi sve asocijacije! Ogolite me, ne bi lli se otkrilo ovo malo duše, ohabne od tuđe igre. Kao stara lutka, skrivena od pogleda na vrhu ormara, čija platnena ukrpljena ručica visi preko oštre ivice, moja duša kriomice ispliva u suznim očima - koje nikada ne plaču. Da nije nijema, njen bi krik uspio slomiti staklo, rascijepiti drvo i istopiti beton. Da moja duša ima oblik, njome bi se plašila djeca. Omamljena apsurdom, odlazim istom strmom ulicom u jutro, vođena bijesom, poniženjem i dobrim starim alkoholom. Krijem se iza naučenog osmijeha, ali me odaje drhtanje ruku. Nadam se da si ozdravio, ti trećino od čovjeka! Nadam se da više nikada nećeš osjetiti okus onog piva, koje bi te asocirale na naše izgubljeno vrijeme. Dok me moje tijelo vodi, prati me ispovijest jednog stranca na zvonkom engleskom, koji bez da ga je ko pitao priča svoju priču, koju si ti krio kao zmija noge. On govori o sebi, njemu i njihovoj ljubavi, a meni u glavi slike tebe, mene i naših svađa; svi oni trenuci u kojima sam silovala tvoju svijest, samo da ćujem tvoj prirodni krik, koji se krije ispod svih onih dobro uviježbanih riječi, kojima te neko naučio. Nikada se nisi morao pravdati za svoje suze, svoj odlazak i tišinu, jer je njih opravdao život. Samo, u jutro pred orošenim ogledalom, opravdaj sebi svoje riječi, koje su te unizile toliko da možeš mušici uglancati krila i oglednuti svoju niskost u njima. P.s. Zar ti niko nikada nije rekao da muškarci ne plaču?

19.05.2011.

DŽELAT

Ja sam dželat. Ljude, do kojih mi je stalo, koljem svojim riječima. Nekako mi pričinjava zadovoljstvo, kada osjetim da sam pogodila slabost, te da sam, guleći meso, došla do kosti. Izgleda da moj animalitet ima blagu prednost nad mojim humanizmom. Ko će ti znati? Možda sam tek gavran iz basne, koji gače svima na uvo, a da ga niko nije pitao što misli. To je moj krst. To ja sebi kljucam jetru, opet i iznova. Kada se ugrizem za jezik, osjećam se kao da nisam bila poštena prema onima koje volim (a ponajviše prema sebi), a kada pak kažem što mislim, otjeram sebe u beskrajnost drskosti. Nekako se tješim da je lakše živjeti sa svojom savješću, nego sa tuđom glupošću. Na kraju plejade, ostanem sama sa svojim mislima. Ostanu mi daleki ti ljudi koje volim, a ja njima (p)ostanem nerazumljiva i tuđa. Reći čovjeku kojeg volite da je jedno veliko Ništa, te da bi se promijenio da mora da bude karakter, što on nije i da njegove riječi ne znače (a moje, kao, znače), što bi rekli u narodu znači – „zatvoriti vrata guzicom“. Bilo da je to revolt na njegovu indiferentnost, savjet loše upakiran, bijes, pms, tuđa glupost koja se godinama kumulirala, izgubili ste igru. Kraj. Opet se mrzite što ste se doveli u situaciju da se izvinjavate. Tražite bijedne izgovore u svemu navedenom, te naglašavate kako njegovo ponašanje vrijeđa vašu inteligenciju. Kajete se vidno ili tek neuvijerljivo kažete da vam je žao, ali ništa „ne pije vode“. Dođe taj trenutak, koji zovu „do jednom“ i vi ste od jednom ponovno sami. Sami sa svojim riječima koje ne znače, a bole. Oni koji vas vole, imaju veći prag tolerancije, pa vas (na vašu radost) prigle opet. Iako oni ne žele priznati, praznina, koju su izrovile riječi, ostaje. Čovjek kojeg sam voljela, volio je fudbal, a mrzio moju ne toleranciju ka njegovoj ljubavi. Ja sam mrzila njegov fudbal i svoj pms, u kojemu sam pronalazila izgovore za svoje krvave ruke i dobro obavljen posao. Prije nego mu je došlo „do jednom“, na moja bijedna opravdanja (kojih se stidim) i na moje zajedljive komentare, na račun njegove muškosti i sporta (u koji se sramno (ne) razumijem), odvratio mi je hladno: „Fudbal nema pms.“ Mislim da je to bio trenutak, kada su se uloge zamijenile.

11.05.2011.

JEDNO JE MISLIT', A DRUGO JE SRAT'

Te večeri vodili su ljubav (kako je on običavao nazivati sex) u stanu na broju trinaest. Viđali su se već neko vrijeme, na njenu inicijativu. On je bio letargičan, a ona željna ljubavi (intuitivne, kako ju je običavala zvati). Ona je govorila da su se prepoznali, prije nego su se upoznali, a on je tvrdio da je šupak i da su prijatelji. Kako bilo, trajalo je. Jednom prilikom se požalila kako se viđaju jednom sedmično, po defaultu, a on je, pomirivši svoja (ne)htijenja i njene želje, rekao: „Bolje dobar default, nego loša habit.“ I bio je u pravu. Ona ranjena, trebala ga je da joj poliže rane i obeća da će sve da bude u redu. Bila je svjesna tragičnosti te situacije; da s njim ne može, a da ni s kim drugim ne želi. Tvrdio je da je ona žena koja postavlja mnogo pitanja, te izbjegavao odgovore na njih. Dane su običavali provodili fizički radvojeni, ograđeni njegovim izgovorima, konstantno razgovarajući preko šarenog prozorčića, o stvarima iz malog mozga. A oni sati, koje su krali jedno od drugog, protekli bi suviše brzo i nerealno; uz dodire koji (ne) znače. Ona bi ostajala željna, a on nedorečen. Već duže vrijeme pokušavala mu je (is)kazati što osjeća prema njemu, (što je, budi rečeno, i njoj bila jednačina sa dvije nepoznate) nesvijesna da njeno tijelo govori više nego što bi on htio ćuti. Posvađana sama sa sobom i bijesna na onu slabu i emotivnu sebe, ponajvljala je na glas (samoj sebi) da se on nije trebao „desiti“; da je bila sretna sama sa sobom. Kao i svaki nepopravljivi ekscentrik, pribjegavala je (ne)adekvatnom ophođenju u datoj situaciji, te naglim promjenama odluka i raspoloženja. On je pak mnogo govorio, a da ne kaže ništa. Uspijevao je svaki njen pokušaj da svoju ljubav zaveže za njegove prste, vješto otpetljati riječima. Nerazumijevanje, koje je nad njima lebdilo poput balona punog heliuma, čvrsto ih je držalo na uzici, čiji kraj je bio u njihovim rukama. Svaka svađa je, za njih, bila zaobilaznica ljubavi. Napokon, te večeri (koja se ni po čemu nije razlikovala od predhodnih, osim po njenoj potrebi da objelodani već znano i svjesno prešućivano) skupila je snagu da se, ionako naga, razodijene. Dok su se instant davali jedno drugom (ili ti ga, vodili ljubav) stidno mu je šapnula: „Ja sam tvoja; pripadam ti.“ Kako njegov komentar nije uslijedio, izignorisali su slona u prostoriji. Ostatak večeri protekao je u već stečenoj rutini, popraćenom sarajevskim pivom i riječima bez pokrića. Pri rastanku, omotana čaršafom, pogazila se je još jednom i naglasila da je mislila ono što je rekla. Već na vratima, pogledao ju je sa smiješkom i rekao: „Što kaže moja Ramiza (mati) – jedno je misli', drugo je srat'.“ Stan na broju trinaest do sada je već bio rezervat slonova. Ubrzo je stigla i Nova godina, koju su dočekali u dobro poznatom defaultu. Kako i spada, uslijedilo je i novogodišnje iznenađenje. Nakon pokušaja da pijanstvo obilježe na sebi dosljedan način, novogodišnje jutro su ispratili patetičnim maštanjem na glas. Vrhunac je bilo njegovo nastojanje (čitaj: sranje) da joj opravda da on nije šupak, jer ga je Ramiza takvog rodila, već da je ludo zaljubljen u svoju bivšu djevojku. Ona, poništena s nulom, insistirala je da se priča obustavi, jer nije željela detalje, koji bi je spustili u raku. On je demonstrativno otišao, a ona samoj sebi (o)psovala mater. Na staru godinu i svoje viđanje stavili su tačku. Ostala je posrana, al' njegova.

11.05.2011.

RAMAZAN

Ne znam zašto se svakog Ramazana, kojeg se sjećam, uopće ne osjećam. Samo osjetim tuđe poglede koji plazaju po meni kao sluz gusjenice, dok se udaljavam od lica iz mahale i prošlosti. Kada prolazim ulicom, na mene se lijepe nečije zjenice i riječi koje se govore ispod glasa. Kao da sam krijesnica, koja je u noći transparentna svim budnim očima, koja vrebaju iz mraka (čitaj: iza zavjese). Možda jer sam rođena na Vratniku, u avliji koju sam dijelila sa dva omiljena lika iz svog života; nanom i dedom. Nisam išla u vrtić sa 'drugovima i drugaricama', već sam odrasla zagnojena idealnom ljubavlju, čiji predmet obožavanja sam bila ja – najmlađa unuka. Odgojili su me u duhu Islama, koji sam svjesno odbacila, kada sam spoznala sebe. Sjećam se da sam joj se divila, toj gordoj ženi, koju je život upregao u svoje uzde, svaki put kada bi klanjajući padala na sedždu. Nana je za moj dječiji post, kojim sam se tada ponosila, „ušivala“ užine, a ja sam je činila sretnom, kako samo umiju djeca koja znaju slušati. Sjela bih kraj nje i oponašala je. Čak sam naučila kako najljepše i najprikladnije zavezati namazbezu (ili ti ga ma(h)ramu). U mojoj familiji, nikada nije bilo ekstremnih pripadnika religiji, niti ideologiji. Mi smo se svrstali u nesvrstane. Od politike su nas uvijek dijelili bedemi indiferentnosti, a od religije kafana. Rasla sam u priči u kojoj su sve ispričane priče i anegdote imale poentu, koja se obavezno naslanjala na životu filozofiju. To dvoje starih dobrih ljudi, naučilo me je onom što u Bosni zovu 'red', te kako da poštujem tradiciju. Oni su bili ti koji su pričali lovačke partizanske priče, ljuljali mene i ćelu bebu na koljenima, u kredencu samo za mene od svih unučadi čuvali slatkiše, kao što su čuvali mene za moje roditelje. Oni su bili moja religija. Onda je došao taj Bajram, koji nam je dok smo na avliji čekali vatromet, predstavio odsustvo Boga. Moj tada već senilni djed i ja – petogodišnja djevojčica, koja ne zna za svijet van spoznajnih granica, pljeskali smo granatama u neznanju. Sjećam se trenutka kada smo nas dvoje – dva djeteta, u čudu gledali kako vjetar nanosi izgoreni papir; kako je nebo puno crnog pepela i neke nejasne tuge. Tog dana, izgorio je – kako su rekli - naš identitet; izgorjela je Vijećnica. Mi smo pregorjeli s njom; djedova starost i moje djetinjstvo. Moj najmiliji starac, uvidio je da je došlo vrijeme da se mre i zaspao. Nikada se više nije probudio; sada spava na Vrbanjuši, a ja mu pospremam posteljinu od korova i ruže. Ta masovna histerija, koju oficijelno zovu rat, obezvrijedila je sve ideologije, religije učinivši nas zvijerima. Jedino što je ostalo na iscrpljenim i dugim licima bio je instinkt za preživljavanje. Plesao se tango u naručju Smrti. Ona je bila Bog i batina; ona je za ruku odvodila ljude u Haad. Moj Bog nema religiju, već samo empatiju. On je sačuvao mog tatu na liniji; moju mamu, sestru i mene u podrumu. Moj Bog razumije i moju odbojnost ka religiji; moju upornost da se otmem krdu goveda i da ne dozvolim da neki demagog poistovijeti moj identitet sa mojom nacionalnom pripadnosti, kojoj ne pripadam. Moj Bog se divi čovjeku, kao tašt umjetnik svome djelu; On nam zateže konce, kada se suviše osorimo. Vrši pokuse i zbija šale sa luckastom sudbinom, što implicira na tok onog što – između nas – zovemo životom, ili ti ga kurčevom srećom. On, više od svega, prezire ljudsku glupost – rat. Taj isti rat, ispratio me je na Bistrik, bliže podrumskom memu i vodi sa pivare, po koju smo moja sestra i ja išle sa mamom. Ona, kao starija sedam godina, imala je tu privilegiju da ponese dva kanistera od pet litara i time od mame ukrade 'onaj strah' od neizvijesnosti, kojeg sam i ja polako postajala svjesna. Do daljnjeg, ja sam imala svoje sledovanje od jednog kanistera, koji bih stavila u svoj žuti ranac, sa kojeg mi se smiješila Snježana, kao dokaz da bajke postoje. Moja sestra i ja, nemoćne da mami olakšamo brigu i spriječimo da njena duga kosa poprimi boju snijega, našle smo način da budemo od koristi. Mami bi, onda kada je imala cigareta, krale po nekoliko komada, da bismo ih joj na koncu davale jednu po jednu u onim noćima smrtne tišine, ako ne računamo zvuk granata. Ona bi se smijala, milovala nas po kosi i krila suze, koje bi brzo skliznule niz liniju nosa, kvaseći papir na kojemu je ispisivala duga pisma svojoj familiji u Crnoj Gori. Rat je bio najduži Ramazan! Zbog njega danas mrzim švedske stolove, jer me od prizora gdje ljudi stoje u redu sa tanjirima, i grabe se za parče hrane, hvata blaga drhtavica, nakon koje uslijedi gubitak apetita. Zbog njega, nikada ne bacam hranu, jer znam da je negdje neko gladan, kao što smo mi bili tih godina. On me je naučio skromnosti i poniznosti; tačnije, dokazao mi je ispravnost teze: „Što je čovjek manje znao ko je, više mu je bilo potrebno da nešto posjeduje.“ Rat je odavno završio; sada živi (samo) u svakoj drugoj glavi stanovnika po metu kvadratnom. Leluja kao neko sjećanje, koje prizivamo jer ne znamo drugačije. Čini se kao neka davno zaboravljena igra iz djetinjstva, čija pravila nikada do kraja niste razumjeli. Al' prođe od tad četrnaest Bajrama, i dođe opet taj Ramazan, kada svi poste, čiste se i vjeruju. Žamor poznatih glasova ispod prozora, koji se skupljaju ispred jedne od dviju mahalskih pekara, iz kojih dopire miris tjesta na kojem sam odrasla. Ja sam i dalje tu; na Bistriku. Više nisam u podrumu, već u prizemlju. Bojim se visine. U ratu sam se u istom tom stanu krila od granata, sada se krijem od ljudi. Istih onih s kojima sam jela iz jednog tanjira, a koji sada osuđuju moj izbor. Cio moj život čurukut mi je za zubima, a Ramazan gost. Istina je da nisam nikakav domaćin, jer vjerujem u tragičnost ljudske sudbine, a ne u praznike i blagdane! Vjerujem da nisam loša osoba, jer pijem pivo u trenutku kada hodža okujiše, a pritom se ne osjećam loše. Nisam licemjerna; znam da je Bog jedan. Znam da je velik i da vidi. On zna da znam. On je moj, koliko sam ja njegova. Ja nemam mir, koji bih trebala. Ja imam glasove i vragove, koji mi se umiljavaju kao mačke. Predu i ostavljaju svoje dlake po mom tijelu. Igraju se sa reverom moje haljine dok mi sjede u krilu. Nisam čista i nisam za Božije kuće, ali je On u moju dobrodošao. Ramazan je za mene tek podsjetnik na moju samoću, koji me poput budilnika trzne iz iskidanog i nemirnog sna. Voštana lica ljudi, koja ne ćute već ignorišu bolne krikove života me plaše i poražavaju. Ramazan je prilika da svi oni osjete da pripadaju Bogu, koji je davno od njih dig'o ruke!


Stariji postovi

Is there no way out of the mind?
<< 06/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


liNkS.

Stakleno Zvono.
Vidjela sam sebe kako sjedim u racvistu toga smokvinog drveta i umirem od gladi, jer naprosto nisam kadra donijeti odluku koju cu smokvu izabrati. Htjela sam svaku i sve, ali je odabir jedne znacio gubitak svih ostalih, i dok sam tako sjedjela, nesposobna da se odlucim, smokve su se stale smezurati i crnjeti te bi se jedna po jedna rasprsnule o podno tlo mojih nogu.

Sylvia Plath.

zVUk.

Doru.Čak!
Sipao je kafu
U šolju
Dolio mleko
U šolju sa kafom
Promešao
Kašičicom
Popio belu kafu
I spustio šolju
Ne govoreći ništa
Zapalio
Cigaretu
Pravio kolute
Dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Ne govoreći mi ništa
Ne gledajući me
Digao se
Stavio šešir
Na glavu
Obukao
Kišni mantil
Jer je padala kiša
I izašao
Na kišu
Bez reči
Bez pogleda
A ja sam
Zarila glavu u ruke
I plakala.

Jacques Prevert

Deeply Superficial.
I've never been lonely. I've been in a room -- I've felt suicidal. I've been depressed. I've felt awful -- awful beyond all -- but I never felt that one other person could enter that room and cure what was bothering me...or that any number of people could enter that room. In other words, loneliness is something I've never been bothered with because I've always had this terrible itch for solitude. It's being at a party, or at a stadium full of people cheering for something, that I might feel loneliness. I'll quote Ibsen, "The strongest men are the most alone." I've never thought, "Well, some beautiful blonde will come in here and give me a fuck-job, rub my balls, and I'll feel good." No, that won't help. You know the typical crowd, "Wow, it's Friday night, what are you going to do? Just sit there?" Well, yeah. Because there's nothing out there. It's stupidity. Stupid people mingling with stupid people. Let them stupidify themselves. I've never been bothered with the need to rush out into the night. I hid in bars, because I didn't want to hide in factories. That's all. Sorry for all the millions, but I've never been lonely. I like myself. I'm the best form of entertainment I have. Let's drink more wine!

— Charles Bukowski

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
8177

Powered by Blogger.ba